KRATKA POVIJEST ŽUPE TURJACI

 

Uvod

Na proplancima koji se polagano dižu od Sinjskog polja prema visoravni Podi smjestilo se selo Turjaci, pet km južno od sinja. Zagrnuti u zelenilo stabala, zbili su se zaseoci ispod kojih se protežu livade i oranice. U novije vrijeme sve više obiteljskih kuća gradi se uz cestu koja od francuskih vremena (poč. 19. st.) povezuje Sinj s Triljem. Ona, međutim, nije u prošlosti mnogo djelovala na stanovništvo. U prošlom stoljeću bilo je pokušaja sađenja dudova (murava) zbog uzgoja svilene bube. U novije pak vrijeme, na granici prema Košutama, vadio se dobar pijesak kvartalne starosti s dobro sređenim karbonatskim česticama. Tu i tamo javljaju se uz cestu bolje trgovine i gostionice (skladište I. P. K. iz Osijeka ili klesarska radionica) ali većina stanovništva danas živi od rada u Trilju, Sinju, Splitu, pa i vani u inozemstvu, posebno u Njemačkoj i Švicarskoj.

Svjedočanstva najstarije prošlosti

Veoma zgodan položaj, uz plodno Sinjsko polje, privukao je prapovjesnog čovjeka da živi na brežuljcima, da obrađuje oranice služeći se kamenim oruđem i braneći se kamenim oružjem.

Najstarija dosad poznata naselja u Turjacima su iz doba mlađega kamenog doba, na Kukuzovoj glavici i na Radušuši, Gradini i Bekanovoj gradini. Veoma su zanimljivi ostaci zidina na Radušuši s četverokutnim zatvorenim prostorom. Između nje i Bekanove prolazio je put koji je spajao Salonu (Solin) s Aequumom (Čitlukom). Na turjačkoj visoravni postoje ostaci dugih bedema u suhozidni na koje je upozorio Josip Britvič, a obradio arheolog Marin Zaninovič. Zid, dug oko 700 m, zatvarao je prolaz između Mojanke i čemernice. Zidovi su u temeljima široki od šest do sedam metara, a mjestimice visoki i do dva i po metra. Jugoistočno odatle dizao se drugi bedem, Prizida, koji je zatvarao prijelaz od Poda u dolinu sela Vojnić. To su bili dijelovi obrambenog sustava ilirskih Delmata, ali je služio i kasnije kad je Tilurim (Gardun) postao jako rimsko vojničko uporište.

Kod Britvica kuće nađen je sarkofag dvogodišnje djevojćice Clovintinae (pol. 1. st. p. Kr.) s dva genija s bakljama, jednom okrenutom prema zemlji, a drugom prema nebu. Ispod zaselka Vlastelićič, na mjestu "Crkvin", pronađeni su ulomci keramike, crijepa, glinenih posuda i novca iz 4. stoljeća, ali i grobovi iz kasnoga srednjeg vijeka.

Nepoznata prošlost

Hrvati su se naselili u taj mirni kraj Cetinske županije hrvatskih knezova i kraljeva. Nakon nestanka županijskog sustava postali su podanici hrvatskih velikaških rodova, od 13. stoljeća kneza Domalda, kasnije Šubića, Nelepiča, Talovaca i drugih. Tvrđave Sinj i Čačvina štitili su mještane, osobito prijelaz preko Trilja (Brodarić). Može se pretpostaviti da je u starokrščanskom razdoblju i u srednjem vijeku vjersko središte bila crkva Sv. Mihovila na Mijoljaći (danas Mandačeva glavica). U samom mjestu, na "Tripaluši", postoje ostaci srednje vjekovnog groblja. Na jednoj donožnici nalazi se uklesan križ na ploći. U 16. stoljeću kraj je pao pod vlast Osmanlija ili Turaka.

Poznatija prošlost

Tek nakon oslobođenja Sinja od turske vlasti (1686.) postoji više podataka o životu stanovnika tog kraja.

Neposredno prije Morejskog rata u Turjacima su bili posjedi bogatijih muslimana: Osman-bega Kornićića sa zemljama u Košutima i Vučjoj draži, Osmana Huseinbegoviča, gospodara imanja u Košutama i Dugopolju, Mehmed-age Štrbca s oranicama u Glavicama i u Hrvacama a "Crkvin" je iskorištavao Mihat Ždere. Osim tih bilo je i manjih zemljoposjednika: Husein čelar-aga, Husein Kopčijić, Sabič, Mehmed Jeričić. Njihove zemlje uglavnom je obrađivala raja.

U vrijeme opsade Sinja bila je zarobljena udova Ismet-bega Alije. Ona se pokrstila i kao Lukrecija udala za kapetana Ivana Krstitelja Dalla Costu. Godine 1695. molila je mletačkog dužda da joj vrati očevinu, što joj je udovoljeno. Od nje je sinjska obitelja Dalla costa koja je držala te zemlje do novijih vremena. Jednako kči Husein Kopčijića prešla je na krščanstvo pod imenom Jelena i udala se za Nikolu Čapirlovića iz Vranjica ili Solina.

Među prvima koji su iz Bosne prešli u Turjake bio je Marijan Križanovič pok. Matije iz Duvna. On je godine 1789. dobio zidinu za stanovanje i oranice a njegov rođak Nikola jednako u Branduši. Veči prijelaz bio je pod vodstvom harambaše Jure Doturoviča isto iz Duvna. Jure je doveo trideset obitelji s 200 članova od kojih je 80 bilo sposobnih za vojsku. Stoga je od mletačkih vlasti dobio zemlje od Košuta do Brnaza da ih podijeli svojim ljudima. Godine 1709. u mletačkome katastarskom popisu u banderiji Doturovič bilo je 65 obitelji s 534 osoba. Među njima je i Lukrecija Costareč. Maslobrkova s pet članova, dok je Jelena moguće umrla jer je upisan samo njen muž Nikola. U tom popisu upisani su Mate i Filip Norčevič iz Otoka jer je to prekocetinsko selo bilo još u Turskoj carevini.

Turjačani su stradali u turskom napadu na sinjsku tvrđavu (1715). Nakon mira selo se obnavljalo i nove obitelji se nastanjivale. Život se odvijao svojim ritmom, u izmjeni mira i svađa, sitosti i glada, zdravlja i bolesti, života i smrti, veselja i tuge... Političku i gospodarsku sudbinu Turjačani su dijelili s ostalim stanovnicima sinjskog kraja.

Od naseljavanja franjevci su sinjskog samostana postorizirali taj kraj a župi su pripadala sela Košute, Brodarič, Trilj, Vedrine i Vojnić. U popisu sinjskih župa 18. stoljeća spominju se tri crkve: Sv. Ante u banderiji Doturović u Turjacima, Sv. Mihovil u banderiji Odrljinovića u Trilju i Sv. Jure u banderiji Jurčevića u Vojniću. U spisima pohoda splitskog nadbiskupa Ivan Luke Garanjina god. 1766. zapisano je da u cijeloj

župi Turjake živjelo 978 ljudi. Iako nije bilo previše stanovnika, ipak je župa bila raštrkana i stoga su se uvodili "izloženi kapelani", redovno dijecezanski svečenici i to popovi glagoljaši u Trilju i Vojniću, nekako od godine 1774. Neko vrijeme, zbog nedostatka svečenika-redovnika, Turjake su posluživali popovi (1836.-47. i 1849.-64.). Kapelanije su se sve više osamostaljivale i postale samostalne.

Od druge polovice 19. stolječa stanovništvo se u Turjacima brojčano povečavalo zbog poboljšanja prehrane, jačanja uloge liječnika, boljega higijenskog života. Ipak, znatnije povečanje vidljivo je tek od godine 1920.

Osnovna škola u Turjacima ustanovljena je dosta kasno. Krajem 19. stolječa učitelj Marin Britvič radio je na Trilju. Stanovao je u Turjacima. Nakon deset godina službe, Marin se povukao i u svojoj kući otvorio privatnu osnovnu školu. Tek godine 1921. osnovana je državna pučka škola. Prvi učitelj bio je Stjepan Smoljo.

Teški udarci bili su brojni i u Turjacima. Jedan od težih bio je potres (1898.), zatim prvi svjetski rat (1914.-18.) ali još više drugi. U njemu je izgubilo živote 78 Turjačana na raznim bojištima Hrvatske, ali još više na njegovu kraju (1944.-45.) kad je kao domobrani ili ustaše ubijeno oko 47, dvojica baćena u Usinu jamu, troje poginulo od njemačkog bombardiranja sela a neki i na Križnom putu Hrvatskog naroda...